Život jedne studentice

nedjelja, 23.09.2007.

Prošlost nas određuje......

Isabelle Eberhardt : "The farther behind I leave the past, the closer I am to forging my own character. "


Što se dogodi kada iznenada vas u glavu udari vaša vlastita prošlost?
Kada sam jučer otišla na kratku kavicu s Mariellom, u obližnjem kafiću srela sam dvoje kolega iz osnovne škole koji su da bi bilo gore išli sa mnom u razred.
Kao da su se neke stvari vratile unatrag, vratila se stara nesigurnost i strah da neću biti prihvaćena i da ću opet morati glumiti tko sam.
Pravila sam se bolja nego šta jesma i prisjećala stvari koje sam tako efikasno potisnula. I sada se pitam što mi je to vrijedilo.
Činilo mi se kao da sam nastojala pokazati im da nisam više ista osoba da sam jača, sposobnija, zgodnija, pametna i uspješnija. A isto to vrijeme želudac mi se grčio i željela sam što brže i što lakše pobjeći. Imala sam osjećaj kao da sam u nekome ružnom filmu koji je vrtio se iznova.
Zašto moramo dokazivati ljudima koje dugo vidjeli i do kojima nam nije nam stalo da smo bolji od zadnjega puta od kada su nam vidjeli?
To mi jednostavno nije jasno. Sjedila sam u svojoj kožnatoj jakni i znala da izgledam predobro, da sam završila gimnaziju, maturirala s 5, upala na dva faksa, studiram, imam puno prijatelja, hobija, super posao.....ali i dalje mi
nije to bilo dovoljno.
Zašto se moramo dokazivati?? Da li nam to donosi zadovoljstvo? Ili jednostavno priznanje sami sebima da smo taj period nadišli?
Jednostavno ne znam, samo nadam se da ću do idućega puta odgovoriti na to pitanje.

xoxoxox
Plava Tonka

23.09.2007. u 19:11 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 01.08.2007.

Mali glupi post o ovisnostima

Ovisnosti?!
Budimo iskreni, svi imaju ovisnosti. Samo svatko ima svoju. Moja su cigarete za kojima i u ovom trenu žudim. Nekima je seks, a nekima je sladoled. Sve ovisi od osobe do osobe.
Iako nazivamo to ružnom navikom i ispucavanjem psiholoških problema (za koje su najvjerovatniji krivi roditelji), u čemu je zapravo bit?
Možda je stvar u uzbuđenju ili jednostavno s time tješimo naš um da smo i mi nesavršeni u nesavršenom svijetu.
Možda najočitija i najtužnija pomisao je da smo mi manje mi bez naše ovisnosti. Ja ne mogu zamisliti kavu bez cigarete i (Bože,sačuvaj me) dana bez kave. Iako imam još par ovisnosti, neka ostanu tajnom.
Koliko god puta sam pokušala ili pak pokušala zamisliti život bez kave i cigareta, osjetila sam neku nedoknadivu prazninu. Iako mi pluća ne bi toliko ličila na odvratnu crnu, katransku smjesu, a želudac bio zdraviji..mene moje ovisnosti čine sretnom. Znam da mi škode, ali što je život bez malo uzbuđenja.
A možda je i u tome kvaka. Budući da sam danas spiskala 200 i nešto kuna u kasinu, mislim da mogu reći da uzbuđenje igra veliku ulogu. Barem što se kockanja tiče.
Za mene je rulet uistinu bio ruski rulet, ali bez metaka, krvi i Rusa. Iako su nasuprot mene bili Kinezi koji su zarađivali toliko puno da mi se brk omastio, a srce poželjelo da sam im najdraža sestrična. No bila sam pohlepna mala kujica i desilo se kaj se desilo.
I da zaključim. U redu je imati pokoju ovisnost ili ružnu naviku, ali pazite da ne pretjerate.

XOXOXO Plava Tonka XOXOXO

01.08.2007. u 00:12 • 1 KomentaraPrint#

petak, 06.04.2007.

Gotovo savršen dan.......

"Most people are other people. Their thoughts are someone else's opinions, their lives a mimicry, their passions a quotation." Oscar Wilde

Današnji dan mi je bio gotovo savršen. Bilo je pritajenih briga i poneke teške misli, ali sve to je nekako bilo potisnuto sa toliko lijepih trenutaka. Prvo sam imala razgovor za posao. Prije dva mjeseca poslala sam životopis, ali kako je prošlo vremena full dugo prestala sam se nadati. Kada se dogodilo iznenađenje, interview u petak u 12h. I gledajte čuda, dobila sam posao. Minimalna plaća mi je dvije i petsto. Sjajno. A što je još i bolje, može i rasti.
Nakon toga kava s frendovima i frendicama u lokalnom bircu. Zajebancija, dobra kava i cigareta za cigaretom. Iskreno najveći problem mi je bio moj blesavi upaljač. A nakon te kave, druga kava s best frendicom. Par sati dobre zajebancije, tračeva i dubokoumog pričanja o životu i ciljevima. Nakon toliko pametnih misli počele smo bitching muškog roda. Nakon te kave uletjela sam sa starom u trgovinu i napala najbolji sladoled svih vremena. A na tv dva dobra filma jedan za drugime. Predivan dan, zar ne?!
Ali ne, mora meni moj divan dan zajebati Umjetni. Dopisujem se ja s njim i Mineralnim preko msn. Umjetni želi da mu namjestim kolegicu s faksa Tamnokosu. Što je ok, ali me onda počeo izluđivati. Nastojala sam mu dokazati da frendice slušaju frendice, ali će uvijek učiniti ono što one žele. Onda Mineralni se sjetio da on želi neku moju frendicu da mu namjestim. Tada sam poludjela.
Očigledno sam postala escort služba ili služba za namještanje, a da ni sama nisam bila svjesna.
Blago meni.
Što je nestalo sa neočekivanim poznanstvom, usputnim pogledima, slučajnim dodirima. Ili sam ja postala jedini romantik u gradu ili je sve sada "što brže, to bolje". Ja se još uvijek sjećam onog išćekivanja prije prvog spoja, ako se to još uvijek tako zove. Prvog poljupca koji je uvijek bio blago nespretan, ali bolesno simpatičan. A sada više nikaj. Samo netko nekome namješta. Budimo iskreni u 90% slučajeva to je neuspjeh. Sama ne znam kaj bi, a oni žele da im nekoga namjestim.
Ali to nije bio kraj. Razlog zašto sam posve popizdila bilo je kada su Umjetni i Mineralni rekli za Brunhildu da je ružna kao lopov. Koji imbecili. I ne, Brunhilda nije ružna. Nije cura za kojom će zastati dah, ali da mi je iskreno upoznati tu curu. Možda bi mi zastao dah ako bi fakat gadno smrdila. Ali tko sam ja da osuđujem ljude. Ako se ne vole tuširati, to je čisto ok dokle god ja imam na nosu kvačicu ili jaku prehladu. No dobro.
Mene je zasmetala činjenica da on je to tako lagano rekao. Pa daj imaj malo takta i obzirnosti. Ne mora ti netko biti lijep, ali reći da je ružan poput lopova je za mene uvrijedljivo. Svaka čast slobodi govora, ali nemoj biti seljača. Posvađali smo se, pa sam ga blokirala na msn-u, pa odblokirala i nastavila sam se svađati s njim. I na kraju ugasila msn jer bi mu inače zavrnula njegovim malim pilećim vratom.
Sada kada čitam novo napisani post, shvaćam koliko sam infantilna. Ali baš me boli briga. Moram priznati da se veselim sutrašnjem danu. Frendić i ja smo organizirali razrednu kavu. Što znači ...... pokoje prepucavanje, zajebancija, komentari koje čuvam za samo neke osobe. Bome će biti veselo. Kladim se da ću i ovaj puta dignuti tlak nekolicini ljudi.
Eto, ovaj blog je bio blago pa iskreno ne znam. Čitajte, komentirajte i budite iskreni. I nemojte dopustit sami sebi da vas prijatelji nagovore da nekome idete namještati nekoga, to je glavobolja na entu.
Voli Vas puno Vaša
Plava_Tonka

"Life is far too important a thing ever to talk seriously about." - Oscar Wilde

06.04.2007. u 23:19 • 2 KomentaraPrint#

petak, 30.03.2007.

Te večeri....

"Ne osuđujte umjetnika, osudite svijet u kojemu živi." - by me

"Upoznao ju je jedne večeri. Na prvi pogled, nije bila ništa posebno. Samo još jedna djevojka odjevena u skupu odjeću sa arogantnim stavom. Ali ono što ga je na kraju ponukalo da je drukčije gleda nisu bile njezine zeleno-plave oči ili pune usne koje su ga pozivale na šaputanje na jastuku već njezin stav prema svijet i pogled kojim je gledala svijet oko sebe je napravio od njega budalu.
Sjedio je u lokalnom kafiću, pio polagano kavu s miljekom, sporo pušio cigaretu za cigaretom dok je istodobno uživao u novinama i lijepim oblinama konobarice. Ušla je u taj isti kafić s nekoliko svojih prijatelja. Bila je mlada koliko god da ju je šminka i njezina odjeća nastojala postarati. Njezina
meka, bijela koža kao latice bez ijedne bore i njezini pokreti još uvijek su bili nježni i neiskvareni. Nisu bili automatski kao kod neke žene koju su godine i iskustvo naučile kako se ponaša.
U trenutku kada je prolazila kraj njegova stola spustila je pogled prema njemu i nije mogao, a da je ne pogleda. Posve otvorene oči su ga zarobile, a tek njezin stav prema život je bio toliko vidljiv da se jednostavno morao zaljubiti u nju. Polako je sipala u šalicu kave šećer iz vrećice i stavila je, potom polagano kao da to nije radila već tisuću puta, kutiju sa cigaretama na drveni stol. Izvadila je onda jednu cigaretu koju su njezini meki prsti prihvatili i potom zapalila. Ni pola trenutka nije prošlo, a ona već je bila okružena sa dimom. Njezini prijatelji su pričali sa njom i smijali su se zajedno, ali mogao je osjetiti njezin pogled na svojoj koži i nikako nije mogao ne prestati je pogledavati. Začarala ga je crnom magijom, govorio si je. Nije mogao vjerovati da je gledao djevojčicu, da djevojčicu. Ona je naprema njegovih četrdeset i nešto godina bila djevojčica. Mogla mu je biti kćer, ali on ju je i dalje želio čuvati samo za sebe, želio je da bude njegova. Iz kožnatog novčanika izvadio je nekoliko kovanica, stavio ih na stol i ustao se dobacivši joj posljednji pogled kao da je pozdravlja. Spremio je onda kutiju s cigaretama u unutarnji džep svog smeđeg, ofucalog sakoa. Isto tako je stavio pod ruku zamotane novine i stavio svoj mršavi, stari novčanik u džep hlača.
Koliko god da je želio ostati i nastaviti je gledati i diviti joj je kao da je ona remek-djelo nekoga slikara isto toliko je želio pobjeći. Ponašao se i osjećao se kao da je tinejdžer, a to nije mogao dopustiti.
Prošao je svijeta, upoznao razne ljude i volio razne žene, ali nijedna ga nije privukla kao ona. Jednostavno je morao pobjeći.
Tih osjećaja, tog privlačenja se bojao više nego što se vrag bojao tamjana. A on koji se nikada nije predavao strahu, ali sada je pobjegao glavom bez obzira. Polako da se njegova sramota ne vidi ustao je i mirno izašao iz kafića. Vani je kiša padala i prala njegove grijehe. Ali on se nije osjećao nimalo pokornički, osjećao se kao grešnik. Prekršio je neko pravilo čije ime nije znao, a tako isto nije znao ni kaznu. Molio se u sebi, dok su kapljice kiše padale niz obraze i niz njegovu odjeću, da kazna ne bude prestroga.. Da može se pokazati pred ljudima jednoga dana bez da osjeća istodobno bolno i krvavo grimizno slovo na svojim prsima.
Morao je pobjeći u svoj skroman stan i možda to i bi da nije osjetio neki čudan poriv da se okrene. Polako se okrenuo preklinjajući se što jedan profesor se ponaša tako djetinjastvo. Prezirao je sam sebe, ali se svejedno okrenuo. Par koraka iza njega stajala je ona. Bez jakne, bez kišobrana. Kao malena, nevina djevojčica stajala je i gledala ga. Nervozno je progutao slinu i prišao joj korak bliže nego što je bio.
- Ne znam zašto me privlačite. Ali znam da sam poludjela. Čim sam vas vidjela, nešto u meni kao da je puklo. Kao da više nemam nekih moralnih granica.
Na te svoje riječi se nasmijala. To je bio toliko sladak smijeh da je poželio je zgrabiti i poljubiti je i više nikada je pustiti.
- Znam. Kao da nam sudbina nešto želi reći, ali se bojim pitati.
Samo je tiho klimnula kao da se slaže s njim, prišla mu i poljubila ga strastveno bez razmišljanja. Shvatio je dok je ljubio njene pune usne da biti proklet i slab ipak nije tako loše.
A za sutra će se brinuti sutra. Valjda je i on imao pravo na par nedužnih poljubaca.
A kada se sljedećeg jutra probudio, osjetio je neko čudno veselje. Brzo se otuširao i obukao i krenuo na posao. Kada je ušao u razred, veselo je rekao.
- Dobar dan , dječaci i djevojčice! Kako ste ?
Taj tren je u razred ušla tajnica. Mala ogorčena žena već trideset godina u braku s dvoje male, iritantne dječice.
- Profesore Kiarić, imate novu učenicu. Zove se Luciana .
Podigao je pogled i gotovo da mu je zastala slina u grlu. To je bila ona. Luciana, ime joj je savršeno pristajalo. Tu jednu večer je ona bila njegovo svjetlo, njegova zvijezda vodilja. Ponovo je osjetio taj isti strah mu je pritajeno bio u prsima, a taj strah se širio kako je krv tekla njegovim tijelom.
- Zdravo!
Rekla je i nasmješila se. Možda je bio proklet i možda će ostati bez svega, ali sada je bio u neku ruku sretan. Sretan kao čovjek na smrtnoj osudi. Ali bio je sretan kao što nikada prije nije bio."

Kraj

Jedna mala, moja pričica i nadam se da će vam se sviđati.
XOXOXO
Plava Tonka


30.03.2007. u 00:56 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.03.2007.

Stvaranje tog trenutka...

" In the end, it’s extra effort that separates a winner from second place. But winning takes a lot more that that, too. It starts with complete command of the fundamentals. Then it takes desire, determination, discipline, and self-sacrifice. And finally, it takes a great deal of love, fairness and respect for your fellow man. Put all these together, and even if you don’t win, how can you lose?"
-Jesse Owens

Sjećam se mirisa svježe pokošene trave, plave boje i jednoglasnog vikanja: "Dinamo, dinamo"!. Sjećam se kako mi je tata tiho šapnuo: "To je navijanje za klub. To je život."
Jedna od mojih prvih uspomena i kako ne postati vatrena navijačica je za mene bilo gotovo pa nemoguće, pravi perpetuum mobile. Ja u nogometu ne vidim 22 igrača i loptu. Ja vidim ljepotu dodavanja, tehniku krađe lopte, činjenicu da je potrebno stotine sati truda i muke da bi mladi igrač uopće bio na službenoj tekmi. A još više volim igru jer znam da su sve opcije otvorene. Svatko može biti pobjednik jer lopta je okrugla.
Sva prvenstva sam pratila, svako svjetsko i europsko prvenstvo. Bila na svakom dočeku, plakala
kada su naši gubili i vrištala kada su zabijali. I par puta sam uspjela biti najglasnija u bircu prepunom sa tzv. navijačima. Jedna od najslađih uspomena mi je od prošlog ljeta.
Te večeri bila je tekma Hrvatska-Italija. Ja upadam u bircu u ljetnoj haljinici, torbica, štikle, elegantna punđa. Te večeri sam popila 5 kava, izgubila glas od komentiranja, popušila tri kutije i raspizdila popriličan broj talijanskih navijača. Nisam im ja kriva što su te večeri bili zgaženi.
Nitko, ama baš nitko nije mogao vjerovati da trebica od 168 cm može toliko popizditi radi tekme. E, pa ja još uvijek to mogu.
Kada čitam članke o skandalima, imbecilnom vodstvu hrvatskih klubova i uništavanju talenata, pozlije mi. Tada otvorim TV, napravim si kokice i gledam tekmu. Zaboravim na sve loše i uživam. Psujem kao najgori kočijaš kada moji gube, vrištim kada dobivaju i uživam. Jednostavno to trebam. 90 minuta + dodaci bez briga i samo ljepota dodavanja, navijači koji dođu bez obzira na sve, predanost, zabijeni golovi i činjenica da sam u tim trenucima kao svi ostali navijači. Zajedno kada vode i kada gube. Osjećaj zajedništva koji danas je tako teško naći. Volim sve to! Nogomet je uistinu za mene najvažnija sporedna stvar na svijetu. Volite li ga ili mrzite, ali nikada vas ne može ostaviti ravnodušan.
Pozdrav svim pravim navijačima i neka svane neki ljepši dan u hrvatskim klubovima.
A veliki pozdrav šaljem svim kolegicama navijačicama, neka se zna da nas ima i da ne mora se biti muškobanjasta djevočica da bi se voljela igra.
Vaša
plava_tonka
XOXOXO

08.03.2007. u 01:54 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.02.2007.

Život je kao vino, gorko i slatko istodobno....

"Each body has its art... " - Gwendolyn Brooks

Koliko nam je bitan izgled? Svi govorimo kako želimo nekoga dragog, divnog, šarmantnog i kako izgled nije važan. No to je laž. Izgled je bitan. Od malih nogu djevojčice govore da se žele udati za crnokosog dečka koji će biti viši od nje i koji će imati određenu boju očiju.
A kaj sa onima koji se ne uklapaju u norme, s onima koji su niski , debeljuškasti......A što sa njima?
Govorim to iz stajališta cure koja je bila nesigurna zbog izgleda dugi niz godina i koja zna što to znači iako sada su stvari posve drukčije. Sada sam ja prešla na drugu stranu.
Primjer koliko stvari mogu biti imbecilne je razgovor koji sam imala sa Mariellom. Mariella je spomenula
u jednom trenu kako ja i Sjajna možemo dobiti bilo kojeg tipa, a nju gledaju ko frendicu. Kao osoba koja je poprilično u konfiktu s vlastitim emocijama, malo je nedostajalo da da joj ne bacim pepeljaru u glavu.
U svijetu kada modna industrija licemjerno šalje mršave manekenke sa modnih pista nakon što su desetljećima na naslovnicama najboljih i najcijenjenijih časopisa bile djevojke koje su dobile poslove jer su mogle biti konkurencija djeci u Africi koje umiru od gladi. Što mršavije, to bolje je zaključak. A modu vode ljudi koji su sami prirodno mršavi i visoki. E, pa nismo svi takvi. Ispričavam se što imam bokove, ispričavam se što imam guzu, ispričavam se što kada me netko zagrli ne osjeti moje kosti. I što je najgori moj grijeh, ispričavam se što imam dovoljno samopouzdanja da mogu reći NE modnoj
industriji i bolesnoj mršavosti koja vodi u pakao.
Prije par dana sam bila na razrednoj kavi na koju sam natjerala Mariellu da ide sa mnom iako ona
nije išla sa mnom u razred. I koja je bila razlika između Marielle i mene? Ona je ušla kao pokunjena kćer
koju je policija dovezla doma, a starci i svi susjedi su na prozorima, a ja sam ušla sa stavom: ˝I don`t give a shit˝. A što je najgore Mariella se pokupila u roku 10 minuta jer nije željela ostati jer je mislila da je ne vole, a ja sam ostala i zabavila se i malo napila.
Stvar je u stavu, ako dopustite da vas ljudi gledaju kroz veličinu bokova, grudnjaka, kurca ili čega sve ne, onda očekujte da će vas ljudi tako gledati. Ljudi vole osobe sa samopouzdanjem. Osobe koje su dovoljno odvažene da kasne dva sata i mrtvohladno kažu: ˝Upravo sam upala na privatni party. Ah, šta volim momačke večeri. ˝
Na jednu večer ili jedno popodne, odvažite se na nešto ludo tj. na ono što vi smatrate ludim. Stavite onaj crveni droljasti ruž koji već godinama sramežljivo čuvate u nekoj od ladica, nazovite starog dečka ili curu, kupite si veliki buket cvijeća i divite se sami sebi, odite sami u kino, obucite neku ludu majcu, pozovite prijatelje kod sebe i malo tulumarite. Samo imajte stav. Odlučte se za promjenu i konačno počite vjerovati u sebe. Tada ćete bolji izgledati nego da ste bili na bilo kojoj dijeti.

Budite niski, debeljuškasti, nesigurni i znajte svi mi imamo loše trenutke čak ni bogati nisi imuni na to.
Puno Vas voli
XOXOXOXO
Plava_Tonka

15.02.2007. u 17:29 • 2 KomentaraPrint#

subota, 10.02.2007.

S mirisom promjena

"The future belongs to those who believe in the beauty of their dreams." -Eleanor Roosevelt

Da li još uvijek sanjate?
Koliko god ovo pitanje bilo čudno, nužno je.
Da li smo u svijetu potrošačke svakodnevnice i nedostatka vremena, prestali sanjati?
Da li su naše riječi izgubile romantiku i ljepotu misterije koju smo posjedovali nekoć davno. Zašto je cinizam i sarkazam postao dio naše svakodnevnice i zašto je sve postalo sivo, a ne više šareno?
Svaki dan imamo neku svoju rutinu koju nastojimo činiti, imamo dobre i loše navike, obitelj i prijatelje na koje trošimo naše vrijeme, a naše snovi odbacujemo tvrdeći da su nevažni i nemogući.
Da li postajemo tako olupina nekadašnjeg sebe ili jednostavno postajemo druga osoba?
Toliko puno pitanja, a toliko malo vremena za odgovor.
Što sve neće mučiti moju plavu glavicu.....
Ovih dana kada se količina stresa stravično povećala zbog ispita, razmišljam da li sam dobro odabrala. Kao i svaka osoba, imam snove. Ali ti snovi nisu uopće povezani sa onime što studiram. Kako odustati od svega onoga što moji roditelji žele od mene kada nisam sigurna što želim.
Taj prokleti stres, što sve radi od nas ljudi.
A ljubav......
Došla sam do spoznaje da sam hladna kuja. Upoznala sam tipa. Simpatičan, u bendu, pametan i jako dobro izgleda. I na dva -tri trenutka mi se učinilo da sam se zaljubila, ali sam shvatila da mi se uopće ne sviđa. Bio mi je privlačan na koji tren, a onda nikaj. Ili mi se čini ili sam ja uistinu nesposobna se zaljubiti.
Fakat nisam normalna. Pišem post u 1:24, dok Nova emitira film "Evita", a sestra leži u krevetu sa temperaturom 40. Moram priznati da mi je čudno što nije izvela svoj I-am-big-annoying-good looking- bitch. Ali joj je toliko loše da me trpi.
Budite lijepi, dobri i pametni. Malo razmislite o čemu sanjate i pokušajte se na koji tren vratiti u djetinstvo, nazovite frendove i posudite najdraže crtiće i uživajte u životu.
Puno pusa iz Zagreba
p.s. Čuvajte se gripe

10.02.2007. u 22:39 • 1 KomentaraPrint#

subota, 16.12.2006.

U osvitu novog vremena

Vrlo često se zapitam što bi bilo da sam učinila ili nisam učinila. Tada najčešće sjedim na kavama sa svojim prijateljima i promatram ih. Znam da bi bila drukčija da ih nisam upoznala, ali da li bi bila bolje uistinu neznam.
Sinoć sam bila na kavi sa Sjajnom i Mariellom. Sjedile smo u bircu, pile kavu i komentirale Umjetnog i sve i svašta.
Nemojte me krivo shvatiti, ali ja volim Umjetnog. Smatram ga ponekada mentalno retardiranim mlađim burazom koji obožava me zajebavati, a ponekada me može toliko iznenaditi da padnem sa stolice. I zahvaljući Umjetnom shvatila sam da današnji dečki očito ne shvaćaju cure. Ja shvaćam da dečki ne shvaćaju cure i da cure ne shvaćaju dečke. Ali ponekada dečki ( i cure) mogu biti baš slijepi na svoje ponašanje.
Mislim da neću shvaćati dečke ni kada mi bude 105 godina, ali ipak. Daj malo razmislite. Cure ne vole kada ih se ignorira ili kada ih se podjebava. I ovo nije upućeno samo na račun Umjetnog koji očigledno u mnogim stvarima nije prešao fazu povlačenja za kosu cure koja mu se sviđa, samo danas koristi se riječima.
Ako mi smeta samo jedna stvar preko koje neću nikada preći (uz varanje i fizičko zlostavljanje) je da me se ignorira. Jedan dečko, malo stariji koji je sa mnom u, po mome mišljenju genijalnoj vezi ako to možemo nazvati vezom. Viđamo se kada oboje želimo i kada nam odgovara, zabavljamo se i možemo raditi što hoćemo s kim hoćemo. Dobro, to nije veza. To je friends with benifits. I umjesto da se to čovjeku sviđa, njemu to ne odgovara.
Zakaj?
Nemam blage veze. Nije zaljubljen u mene niti ja u njega, samo se zabavljamo i šta je tu loše. Ništa po meni, ali on me sada počeo ignorirati. Vidimo se na cesti, ignorira ili je bolesno služben. Za Boga miloga, ne tražim vezu. Za to sam premlada i još vučem posljedice stare ljubavi. Bolje rečeno zaljubljenosti.
Kao što rekoh, ja uistinu ne shvaćam dečke.
Meni je u glavi On, tip koji mi se svađao ful dugo. Zašto? Jer je bio nešto što nisam mogla imati. Bad boy, a takvi su najgori.
No ono što me definitivno najviše živcira su cure kojima svaki bad boy može raditi što želi i one će mu oprostiti. Ljubav? Nikada. Želja za bliskošću? Nipošto. Ovisnost? Svakako.
A ono što je najtužnije u životu svake cure postoji jedan takav tip; bezobrazan, ali bolesno seksipilan kojemu ćemo oprostiti sve dok nam se nasmiješi.Možda neće biti zgodan ili pak pametan, ali imati će u sebi ono nešto. A to je ponekada najbitnije.
Tko bi reći da sam se i ja u stanju raspisati. Možda će zvučiti smiješno, ali mislim da ovo najviše pišem za sebe. Da samu sebe više shvatim kada to ne mogu na normalniji način.
No moji psihički problemi nekog drugog puta. A tada će biti malo više o Umjetnom i Sjajnoj i drugim ludim ljudima.
XOXOXO
Plava_Tonka

16.12.2006. u 01:36 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 13.12.2006.

Da se predstavim......

Ja sam jedna zagrebačka brucošica.
Neću napisati tipičnu rečenicu u stilu volim sve što vole mladi jer mislim da je ta rečenica primjer koliko su ljudi slijepi na vlastitu okolinu.
Volim tulumariti, volim plesati, volim čitati, volim pjevati iako nemam sluha.
Volim mnogo stvari i glupo bi bilo i pokušati ih sve opisati. Volim mnogo toga, a mnogo toga ne volim.

Sada sjedim i pravim se da učim za kolokvij. Bacam pogled na mobitel u nadi da će me netko od mojih hvale vrijednih frendova spasiti od mračne sudbine učenja, a onda se sjetim da sam im to zabranila u želji da ipak nekaj naučim.
Ovih dana se zabavljam sa očajničkim pokušajima jednog od svojih najboljih frendova da zavede frendičinu frendicu s kojom sam se ja poprilično dobro sprijateljila.
Koliko god da ja volim Umjetnog, toliko uživam mu se smijati dok radi budalu od sebe. Prvo isprobava svoje zavodničke finte sa smješkom zaboravljajući da joj se upucavao prije tri tjedna sa istom fintom.
A onda pokušava dobiti reakciju kada priča sa mojom predragom frendicom Mariellom da bi pak pokušao učiniti Sjajnu ljubomornom. I naravno to ne upali, a onda kreće njegovo "najgore" oružje. Pritajeno ignoriranje sa poprilično bolesnim komentarima upućenima na račun Sjajne i moje malenkosti. I tada u pomoć dolazi, u svom stilu najbolji frend od Umjetnog, Mineralni.
I kako je zabavno gledati ovoga dok se sramoti toliko je neugodno dok počnu oni pričati priče o mom opijanju i mojoj ljubavi pri skidanju odjeće ( samo dok igram poker na skidanje u kojem bi me moglo varati i dvogodišnje dijete dok sam pijana) i činjenju najvećih gluposti u pijanom stanju.
Hvala Bogu na činjenici da mama od Umjetnog me obožava i imam poprilično puno materijala o njemu.
I tako na uvijek na kraju nađemo se u buksi od Umjetnog gdje pak svih četvero dečkiju slušaju narodnjake za razliku od mene malene.
Dok odzvanja glazba i dim cigarete prijeti da svi nestanemo u njemu, prolomi se tema koja me uvijek iznova uvjeri da me doživljavaju da sam samo jedna od dečkiju iako uvijek nosim pete, više šminke nego što će oni ikada u životu i dekoltirane majce. Ali nema beda.
Tj. nije ga bilo sve dok oni nisu počeli pričati o samozadovoljavanju. Kaj da vam velim , to nije tema za nijednu iole normalnu curu.
Kak ja nisam normalna s velikim zadovoljstvom sam ih poslala u tri p.m.
To im se nije baš svidjelo i ponovo sam dobili svoju najdražu titulu najveće kučke koja postoji.
Baš je lijepo biti mlad i imati 4 skripte za učiti.
Puno pozdrava od
Plave_tonke

13.12.2006. u 19:14 • 2 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2007  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (2)
Veljača 2007 (2)
Prosinac 2006 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Kaj da velim? Ja sam jedna brucošica čiji život sve kompliciraniji , a problemi sve zanimljiviji. A ja pak postajem sve luđa. Welcome to my world!

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Malo više...

Godina: ponekada premalo, ponekada previše
Prijatelji:
Umjetni- najstariji frend, zgodan, zlopamtilo, zabrinjavajuće zaljubljen u samog sebe, povremeno zabavan
Brunhilda- best frendica, simpa, draga, umjetnica duboko u duši, retro stil i dovoljno hrabrosti
Poison- druga best frendica, tiha, sklona zapovjedanju, ima opake komentare
Glumac- sarkastičan, mali manijak, bolesno opsjednut sa ženom iz njemačkog, filmove voli kao i ja, a komentari su mu savršenstvo zlobe, simpatičan, uvijek će pomoći
Mariella -frendica iz srednje, cool treba, kolega blogerica